Градска библиотека "КАРЛО БИЈЕЛИЦКИ", Краља Петра I 11, 25000 Сомбор, 025/431-011, 025/482-827

Tragovi

16.08.1859.

Opštinsko veće je donelo odluku da se za smeštaj Gradske biblioteke izdaje "svod broj 4", ustvari, prostorija u prizemlju Gradske kuće, sa desne strane gledano od Trga sv. Trojstva. Time je ispunjen glavni uslov da Biblioteka i njezina dobra pređu u vlasništvo Magistratra, te je na pomenutom dokumentu "broj 136 GK" po prvi put otisnut pečat elipsastog oblika na kome, nemačkim pismenom, piše BIBLIOTEKA KRALJEVSKOG SLOBODNOG GRADA SOMBORA, koja će u ovim prostorima ostati sve do 1920. godine.


17.08.1858.

U sremskom selu Ledinci rođen je RADIVOJE-RADA SIMONOVIĆ, od znalaca i naroda poštovan i cenjen lekar po pozivu, koji je ostavio neizbrisiv trag i izuzetne doprinose u istoriji, geografiji, etnogeografiji i etnologiji, sociografiji i folkloristici. Kao narodni zdravstveni prosvetitelj, književni poslenik i najbliži prijatelj Laze Kostića, vrstan je i dokumentarist sa preko 8.000 foto zapisa sa brojnih putovanja širom negdanje Jugoslavije, kojima je obogatio mnoge domaće i strane leksikone, posebno Cvijićeva naučna izdanja, sa kojim je sarađivao i prijateljevao. Izuzetan znalac, a kada treba i oštar polemičar, jedan je od sastavljača Memoranduma o Bajskom trokutu, službenog dokumenta za Međunarodnu komisiju u Parizu koja je nakon Prvog rata određivala granicu sa Mađarskom. Uza sve to, pionir je i planinarstva u nas kome je o stogodišnjici rođenja podignut spomenik na Fruškoj Gori. Umro je u Somboru 26. jula 1950. godine.


18.08.1833.

Na Velikom katoličkom groblju sv. Roke, župnik Antun Kekezović osvetio je kapelu podignutu sredstvima varoškog senatora Ištvana Estergamija. Sa desne strane oltara ugrađena je kutija sa pismom "za sećanje" u kome stoji da je kapela podignuta u vreme pape Grgura XVI i cara Franca I, a potom slede imena brojnih uglednika koji su ovom činu prisustvovali.


19.08.1691.

U Bici kod Slankamena, predvodeći 200 konjanika i 600 pešadinaca iz Sombora i okoline, smrtno je stradao DOMINIK DUJO MARKOVIĆ, prvi kapetan i rodonačelnik poduže loze kapetana Sombora iz ove porodice. Zbog izuzetnih zasluga, jer je odmah po izgonu Turaka u jesen 1687. zajedno sa Jurom Vidakovićem na ove prostore doveo 5000 Bunjevaca, car Leopold je njemu i njegovoj užoj i široj porodici 29. maja 1690. darivao ugarsko plemstvo.


20.08.1749.

Postavljen je kamen temeljac za adaptaciju GRADSKE KUĆE u Somboru, kako bi se primerila potrebama iste godine osnovanog Magistrata slobodnog i kraljevskog grada Sombora. No, svakako da ovo nisu bili obimniji zahvati na "Kaštelju" grofa Jovana Brankovića iz 1718, koji je njegova udova Marija 1749. prodala za 500 groša Magistratu jer na planu grada iz 1763. ova građevina ne izdvaja se nešto posebno od ostalih zgrada u okruženju.


20.08.1904.

Dekretom je kanonski ustanovljen KARMELIĆANSKI SAMOSTAN u Somboru i prvih pet karmelićana pristiglih iz Mađarske semiprovincije karmelićana, sveštenika-redovnika: otac Stjepan Šoš, Mađar, otac Apoliner, Nemac, otac Gerard Tomo Stančić, Hrvat, te redovnici brat Matija, Mađar i brat Josip, Hrvat, otpočeli su samostanski život. Oni će privremeno stambeno biti privatno zbrinuti jer će zgrada samostana biti dovršena tek 14. maja 1905. u koju će oni useliti. Po završetku gradnje, samostan će sa Crkvom sv. Stefana, od naroda prisno nazvana "Crkva sa dva tornja", koja je nakon duge i neizvesne gradnje dovršena 1902, činiti izuzetno skladnu arhitektonsku celinu, dajući osobiti izgled obodu somborskog Venca.


21.08.1794.

Izbio je veliki požar u Bezdanu u kome je izgorelo 56 objekata, Opštinska kuća, crkva i škola, sve u procenjenoj vrednosti od 74.503 forinte. Veličini štete je doprinelo i to što je veliki broj meštana toga dana bio na vašaru u Somboru. Prilozi za pogorelce su prikupljani po celoj carevini.


21.08.1870.

U Somboru je rođen IVAN KALČAN, značajan radnik na podizanju nacionalne svesti Bunjevaca na razmeđu 19. i 20. veka. Po završenoj mađarskoj gimnaziji u Somboru i Učiteljskoj školi u Kaloči, nakon kraćeg službovanja u Davodu (Mađarska), dolazi u Gradinu da bi ovde i u drugim salaškim naseljima sedam godina učiteljevao, kada prelazi u Sombor gde radi do penzionisanja. Sve vreme organizuje bunjevačka prela, sarađuje u Bunjevačkom kolu i raznim dobrotvornim udruženjima, priprema pozorišne predstave iz bunjevačkog života, a i sam je napisao tročinku Divojačka prosidba o bunjevačkim narodnim svadbarskim običajima. Umro je u Somboru 1939. godine